Šeher Hanuma

"Sarajevo svojim sjajom i čarolijom zanese mnoge koji u njega dođoše i ne mogoše više otići, ostadoše.... Sarajevo je jedna lijepa i dobra kuća koja plaho voli da je čuvaš i njeguješ kao najljepši cvijet u đul-bašči...."

03.07.2012.

BAŠESKIJIN POSLJEDNJI ZAPIS

 ....Prije trideset i toliko godina stigao je u Sarajevo kao osamljen derviš. Odjeća mu je bila derviški skromna: na glavi mavi kauk od kostrijeti obavijen zelenim turbanom, a na plećima crna iznošena džuba. U jednoj je ruci nosio štaku i tespih, a preko ramena zembilj u kojem se nalazila sva njegova imovina. O vratu mu je visio srebrom okovan teslim-taš, koji se pri hodu lagano njihao. Derviš je još uvijek bio muževno krepak, a djelovao je dostojanstveno, gotovo oholo, mada mu je nujan osmijeh lebdio u očima i oko usana. Stasom je bio visok, a puna brada, tek malo progrušana, i crne, krupne oči, činili su ga još dostojanstvenijim. Sarajlije su se radoznalo osvrtale za njim, dok mu je teška drvena štaka ravnomjerno udarala o sitnu čaršijsku kaldrmu.

Ubrzo po dolasku, derviš je u Zildžiluku, uz Đumišića medresu, sagradio sebi skroman konak i iskopao dubok bunar, pa se tu zatvorio i predao derviškom životu, punom tišine i pobožnosti.

Ne prođe dugo, a Sarajevom poteče priča da derviš nije niko drugi do li Jusuf-paša Ćuprilić, jedan od slavnih Ćuprilića, velikih vezira i vojskovođa, koji je nakon izgubljene bitke kod Slankamena, gdje li, pobjegao u Sarajevo da spasi glavu od katal-fermana. Jer, nije to bilo ni prvo, a ni posljednje gorko iskustvo pobijeđenih vojskovođa da ih pri povratku u Stambol, u Beogradu ili Edreni, dočeka katal-ferman i svileni gajtan u dželatovim rukama.

Da li je ta priča kao i mnoge druge nastala sama od sebe ili ju je derviš svojim postupcima oko sebe ispleo, teško je reći. Sarajlije su njegov konak ubrzo prozvale Jusuf-pašinim ćošetom, a bunar u avliji, Jusuf-pašinim bunarom. Za taj se bunar tvrdo vjerovalo da je ljekovit, da razbija groznicu i razgoni strah, pa se voda iz njega uzimala kao lijek.....

R. Kadić, "Bašeskijin posljednji zapis"

24.06.2012.

NEŠTO IZ ARHIVE

Dok sam bila mladja, osmoskolka i gimnazijalka, nisam voljela povijest, jedan od razloga je bio i taj sto mi je majka uvijek pricala kako je ona imala losu ocjenu iz povijesti.... genetika, hahahha, medjutim da mi je neko rekao samo tri stvari, bitne za povijest, bilo bi mi puno lakse, mozda bi i moja profesionalna karijera bila drugacija, ne mogu tvrditi, ali teoretski gledano sve je moguce.....

U skoli smo ucili o jednom datumu 28. junu, lipnju, desio se atentat koji je uvjetovao sve promjene koje su nastupile, a o kojima danas mozemo govoriti sa gotovo stogodisnjim odmakom.... Snimljen je i film, sjecam se C. Plummer je bio prijestolonasljednik, Irfan Mensur je bio Gavrilo, dragi Irfan Mensur, kojeg zaista pamtim, al ne sjecam se vise ni jednog njegovog filma, mozda Cuvar plaze u zimskom periodu?, nije bitno trenutno....

Bila sam u Sarajevu prvi puta kao dijete, nista nisam upamtila, postoji neka fotografija, moje sestre i mene iznad Sarajeva, i slijedeci put te 1985. Godina dana iza Olimpijade... Sjecam se, jedna od glavnih emocija iz tog perioda je bila ponos, tu kod nas, u nasoj drzavi, Olimpijske igre.... Sanda Dubravcic je palila baklju, ne sjecam se tko je nosio zastavu, Bojan Krizaj?, ali znam da sam se tome jako veselila. Mjesec dana ranije, diplomirala sam, podnijela dokumente i zahtjev za poslom, jer je INA imala obavezu zaposlit me, i uzivala sam u slobodi, cekala Olimpijske igre, pogledala svecano otvaranje.... Sutradan, pismo, dosta je bilo, dolazi na posao... Kako sam bila ljuta, kako mogu na posao... a Olimpijada? Eeee,  i da se vratimo u 1985, vec sam bila zaposlena godinu dana, bavila se sportom, nogometom, igrala za ZNK Zagreb, i naravno  prva liga..  Jedna od utakmica bila je u Sarajevu, ljeto 1985.... Znam da smo dosli vlakom, zeljeznicki kolodvor je bio prvi kojeg sam vidjela, odusevila sam se zgradom, bojama, cistocom, par godina ranije bila sam prisiljena boraviti na beogradskom zeljeznickom kolodvoru, Beograd, glavni grad, i onaj kolodvor... Sarajevo, godinu nakon Olimpijade, eeee, cistoca, urednost, uredjenost... nikakva komparacija nije bila moguca....  Sjecam se samo rijeke, brojnih mostova, negdje kod nekog lokala, nas trinaestak cura, pile sokove prije utakmice, smijale se, bili i neki decki s nama, ko ce se toga sjetit ... Igrali na Grbavici, nemam pojma koji je bio rezultat... zaboravila,... al imam jos negdje novinske clanke....Te godine sam i prestala igrat nogomet, iz Sarajeva smo se vratili u ponedjeljak ujutro, tamam dovoljno da u uredu, uredskom wc-u perem zube, presvlacim se... kad sam to shvatila, rekla sam gotovo je, nema vise.. ne mogu ja to vise....

Prolaze godine, rat je, Vukovar i studeni 1991, dolazi 1992, imam kcer, a onda i opsada jednog grada koji po svim nepisanim regulama nije nikako smio dozivjeti ono sto je dozivio.... Da se pitalo nas.... Ali ne..... Sjecam se dnevnika iz tog perioda, sjecam se vijesti koje su dolazile, micali smo djecu ispred televizora, da ne gledaju strahote koje su se prikazivale, sjecam se izvjestaja sa trznice Markale, ona mi je posebno ostala u pamcenju.... Negdje tada, moj je mozak odlucio ne registrirat vise ono sto se desava, to je moja greska, danas to uvidjam, ali u onom trenu, imala sam dijete, i jedino za sto sam zivjela bila je moja kcer.... Naravno primala sam ja informacije, one su uredno biljezene na "hard" u mojoj glavi... i spremane, i tamo su ostale....

Sve do ove godine, 2008..... Godine koja je po mnogocemu znacajna, barem meni... Upoznala sam dvoje ljudi, Almu i Maria, iz Sarajeva, koji su od prve minute naseg poznanstva pokazali predivno lice, vukli me, dozivali, i na koncu i dovukli do svog grada, nakon nekoliko mjeseci.

Petak, 20. jun....

Alma, predivna djevojka, koja mi se dopala prvim mailom, prvim razgovorom, dala je sve od sebe, da mi uljepsa taj vikend. Vodila me svukud, pricala o svakoj zgradi, o svakoj instituciji, jos nisam dozivjela da mi netko sa toliko ljubavi govori o svom gradu, pokazuje svaki kutak.... Naravno visemjesecni razgovori su bili baza za ubrzani kurs upoznavanja grada, tako da je veci dio onog izrecenog bio u stvari samo nastavak dotad recenog i ispricanog.

Vidjela sam grad koji nije nimalo slicio na one slike iz moje memorije, sa televizije, znala sam prepoznat mnoge zgrade, fasade, znala sam povezat cinjenice, informacije iz rata i ove danasnje, i uvidjela koliko i sto znaci ljubav ljudi koji su zivjeli u tom gradu proteklih godina.

Nikad nisam voljela velike sredine, i moj grad mi je ponekad prevelik, utopim se u njima, a taj osjecaj jednostavno ne volim. Sarajevo nije malen grad, to je Olimpijski grad, to je glavni grad jedne drzave, ali zaista mi se svidio, i grad, i ljudi, i prisnost s kojom te docekuju... Naravno, i pitanja koja ima postavljam dokazuju da ih poznajem, da znam sto su bili, sto su prosli, sto su sad, i najljepse od svega, ono sto zaista volim, obozavam, trazim, trebam, njihovo prihvacanje mene... Neki dan rekoh, gdje god da dodjem, gdje god da jesam, tezim da budem kao Rimljanin u Rimu... Ne treba puno rijeci o tome.. gdje god da dodjem zelim se osjecati kao kod svoje kuce,

A upravo to sam dozivjela u Sarajevu, moj prvi vikend, nakon niza godina,.... moji prijatelji Alma i Mario, i nihovi prijatelji Tomi, Rasid, Myrna, Haris, Jaca, svi su pridonijeli tom mom osjecaju, i zato sam im neizmjerno zahvalna, jer su mi dali upravo ono sto sam trazila: prijateljstvo, drugarstvo, medjusobno postovanje, uvazavanje...

Dva jutra tog vikenda provela sam setajuci gradom, gledajuci sve svojim ocima, snimajuci kamerom, da mi ostane, da imam, da mogu prosetati gradom kad pozelim, istovremeno vrteci u glavi Almine rijeci, povezujuci njene rijeci s zgradama i lokalima koje vidjeh..

Naravno, kao svaki pravi turist-povratnik, popila sam vode sa poznate cesme.... ne zato sto sam morala, nego zato sto sam zeljela,.... jednom tokom nedjeljnog jutra, a drugi put, jer su Alma i Haris i Tomi rekli "Pij" hahaahah, salim se , ali zaista ako je to privilegija, cast, obaveza, duznost, zelja, onda cu to napraviti, necu pitat zasto ni koliko puta.....

Taj vikend zavrsio je jednom recenicom, sastojala se od samo jedne rijeci, "Sarajko!", i zaista ta me Almina rijec toliko impresionirala, da se od tada bavim pronalazenjem razloga za ponovni dolazak.

To je bilo ubrzo.... 16. Jula, koncert Joan Baez, ali sutradan 17. Jula, posjetila sam Kucu Sevdaha, odusevila su me imena koja sam zaboravila, koja su me podsjetila na nekad mozda bolja i sretnija vremena, ako nista drugo bila su manje odgovorna vremena, jer sam bila mladja.

Dobila sam i drugi kompliment, naravno opet od Alme, kaze, sad si vec domaca, dovoljno ti je rec gdje da se nadjemo, ne trebas vise vodica.... Da, ne trebam, to sam i sama primjetila, jer onog trena kad sam na Carsiji pocela primjecivat bankomate, znaci da sam prestala gledat Carsiju kao turist, pocela sam obracat paznju na svakodnevne stvari i potrebe.... Postala sam "domaca", hahah, jedino jos da pocnem pamtit imena ulica, .... Kupila sam ja plan grada, al sam ga dala mom direktoru, nek on uci, ja cu sebi kupit novi..... I ETO RAZLOGA ZA DOLAZAK U SARAJEVO, da kupim plan grada hahahahahahhah

A onda, Muzej Grada Sarajeva, da se vratim na pocetak price, o atentatu.... Latinski most, Gavrilov most, uzivanje u stalnom postavu, i moj polusatni razgovor sa kustosom.... naravno nismo rijesili politicku situaciju u Darfuru, ni u Bosni ni u Hrvatskoj, ali sam provela predivnih pola sata sa covjekom kome je povijest profesija, a meni samo hobi...

Na koncu, upravo u razgovoru sa tim i takovim ljudima, shvatila sam da smo svi mi izgubili minimalno desetak godina, nepovratno, da nepovratno, ali mislim da bar za mene i moju Kseniju jos nije kasno....

Vracat cu se u taj grad, zato sto sam stekla dobre prijatelje, zato sto mi se svidjelo apsolutno sve sto sam vidjela, zato sto postujem sve sto je taj grad i njegovi ljudi prosao, i uspio se izdici, naravno nista nije zaboravljeno, nista ne smije biti zaboravljeno, ali uzdigao se poput Feniksa, bas kao i moji prijatelji, Alma, Mario, Tomi, Haris, Rasid, Jaca, Myrna,

 

Ja purgerica imam raju... da, oni su moja raja...

21.06.2012.

ŠEHER SARAJEVO

Kao da svakog jutra sa balkona moje odaje ugledam Bistrik, Alifakovac, Hrid i Širokaču. Svakoga dana učini mi se da bi se Širaz po ljepoti mogao mjeriti sa šeher Sarajevom. Svake večeri sjetim se moga španskog prijatelja Luisa Kesade iz madridskog "Ateneuma". Jedne večeri prije dvije godine pozvao me je u svoj dom na tartilju, pailju i španski konjak "fondator".
 
Poslije večere rekao mi je da je za mene spremio prijatno iznenađenje. Odveo me je u drugu odaju da slušamo ploće. Prva ploća koju mi je pustio ovaj ljubazni i prosvijećeni Španac bila je neka divna oda saraj Bosni koju je pjevao Himzo Polovina. Nisam mogao vjerovati svojim prevelikim ušima da ovdje u srcu Iberije u Avenidi Hoze Antonija usred Madrida slušam glas Himze Polovine
koji opjeva ljepote sarajevske mjesečine.
 
Kasnije, domaćin mi je objasnio da je nekom zgodom bio u Sarajevu samo pola dana i da je i njemu i njegovoj ženi ostala u srcu pusta želja da još jednom dođu u Sarajevo i da u njemu ostanu bar nedjelju dana, ako već ne mogu cio život. Kada sam mome prijatelju Luisu Kesadi i njegovoj domaćici pomenuo Kordovu, Sevilju i Granadu, on je samo odmahnuo glavom kao da je htio reći: Kakva Kordova, Sevilja i Granada prema šeher Sarajevu.
 
……
 
Sinjor Luis Kesada, kustos i ljubitelj lijepe riječi, opio bi se žuborom kasida i gazela "što mirišu kao širaske ruže i sarajevske ljubičice". Nerkesi nabraja i slavi u svojoj poemi "U pohvalu lijepom gradu Sarajevu":
 
Na moju dušu je djelovala tuga što se rastajem sa Sarajevom – ljutu mi ranu načinio rastanak sa sarajevskim prijateljima.
U njemu čovjeku izgleda da poživjeti može dugo – na hiljadu mjesta u Sarajevu teku česme, vode života.
U zimskim danima studen steže grad, ali se ipak ozbiljni starci i mladići sastaju u halvatima na razgovor.
Ali kad stigne doba proljeća i behara, u raj se pretvore bašče ružičnjaka sarajevskih.
Do neba se uzdiže žamor obožavalaca vina, a cijeli svijet napuni vrisak sarajevskih bekrija.
U sjenice vrtova povlače se s napitkom u društvu miljenika svojih.
U prikrajku iz očiju lije suze plačući i uzdišući svaki sarajevski sevdalija.
Ja ne znam kako izgledaju hurije rajske ljepotice – trebalo bi ih vidjeti – ali na ovome svijetu su primljene Sarajke kao ljepotice.
Pobožnjacima ćemo pokloniti raj i hurije – zar zaljubljenim nisu dosta sarajevske djevojke?
Kako da im srce odoli, ako Boga znaš, kad me na prolazu iz busije strijeljaju sarajevske crne oči!
Ljepotice kao mjesec ponekad razvesele dušu tužnome, a ljubavnice sarajevske nekad u plač tjeraju čovjeka.
Ja sam i narcis svjetske livade i tužni slavuj lijepih melodija sarajevskih.
Možeš nekad jecati, možeš se ponekad kao ružica smiješiti tužni Nerkesija, ovako ti stoje stvari u Sarajevu.
 
Z. Džumhur: Putopisi
19.06.2012.

IVO ANDRIĆ: SARAJEVO - GRAD KOJI UMIRE I RAĐA SE U ISTI MAH

To je grad. U svakom smislu te reči. Počevši od onog fantastičnog smisla koji ta reč ima u bajkama što smo ih slušali kao deca (”pa onda ih dovedoše u jedan veliki grad..”) pa do istorijskih činjenica o razvitku i opadanju ovog mesta u prošlosti i do statističkih podataka o njegovom napretku danas, u novoj Jugoslaviji. Gledan ovako sa visine, taj grad nam govori svojim građevinama, baštama i ulicama koje su ispisane i nacrtane na padinama strmih bregova kao na stranicama napola otvorene knjige. Pred nama iskrsavaju magloviti fragmenti njegove prošlosti.

Sarajevo spada u one gradove čiji je postanak vezan za dolazak Osmanlija u našu zemlju, čiji je razvitak i osnovni oblik uslovljen vekovnom osmanlijskom upravom. Pre više od pet stotina godina prethodnice osmanlijske ekspanzije bile su česti gosti. Tu su se najposle i ustalile. One su i bile začetnice prvih naselja na samom ždrelu planinskog klanca kroz koji se reka Miljacka provlači kao konac kroz iglene uši. Sa učvršćenjem osmanlijske vlasti u Bosni iz tih utvrđenja i naseobina oko njih stao je da se razvija administrativni, vojni i trgovački centar. Grad se širio i ulepšavao, naročito u toku XVI i XVII stoleća, ali uvek ostajući na ivici klanca, kao pauk pred pukotinom iz koje izlazi, ali od koje se nikad posve ne odvaja.

Grad boraca i pobednika

Tako je nastalo feudalno Sarajevo osmanlijske epohe i tako se izgrađivalo i širilo pod istim i sličnim uslovima pod kojima i ostali balkanski centri osmanlijske države. Vreme velikih osmanlijskih napredovanja na Zapad, to je vreme njegovog procvata. Tada se ono u turskim dokumentima naziva “ognjište ratova i cvet među gradovima”, “grad boraca i pobednika”, a u starim srpskim crkvenim zapisima “bogomhranimo mjesto Sarajevo”. U toku XVII veka Sarajevo je veliki bogat grad sa preko sto džamija, sa javnim građevinama od vrednosti i lepote, kupatilima, bezistanima, karavansarajima i sahatkulama. Neke od tih građevina, koje su se sačuvale do dana današnjeg, svedoče o razvitku i veličini tadašnjeg Sarajeva. Svi strani putnici, Venecijanci, Francuzi ili Nemci, govore o Sarajevu kao o mnogoljudnoj, bogatoj i lepoj varoši koja je važan posrednik u trgovini između Istoka i Zapada. U tom podizanju grada igrali su važnu ulogu ljudi naše krvi i jezika koji su primili islam i došli na visoke vojne i administrativne položaje Osmanlijske carevine, kao što je na primer onaj Husrefbeg koji je sa manjim prekidima bio dvadesetak godina guverner Bosne i Hercegovine i koji je sagradio najljepše građevine Sarajeva.

2

Ali, ratovi koji su stvorili i podigli Sarajevo bili su i uzrok njegove propasti. Poslednje godine XVII veka u Sarajevo je prodro sa svojom vojskom austrijski vojskovođa princ Evgenije Savojski. To je bio i kraj njegovog prodiranja u tursku carevinu, ali ujedno i kraj razvitka cvatućeg grada Sarajeva. Sarajevo je spaljeno, stanovništvo svih vera razbeglo se ili je pobijeno ili odvedeno u ropstvo. Grad se više nije nikad potpuno oporavio od tog udarca ni dostigao stari stepen bogatstva i lepote. Zajedno sa carevinom koja ga je osnovala, Sarajevo je početkom XVII veka zapalo u letargiju sporog dotrajavanja. Godine 1878. tursku vlast je, posle više nego četiristogodišnjeg vladanja, smenila vlast Austro Ugarske Monarhije. Tako je jednu dotrajalu imperiju, Osmanlijsko carstvo, smenila druga imperija u dotrajavanju, monarhija Habzburga.

Berlinski kongres poverio je Austriji upravu turskih pokrajina Bosne i Hercegovine, sa izričnim zadatkom da u tim zemljama uvede pravedniji i bolji poredak, u prvom redu da reši zastarele i nemoguće agrarne odnose koji su bili izvor nezadovoljstva i opšteg siromašenja zemlje. Monarhija Habzburga, koja je još u Napoleonovo vreme, kako se govorilo, bila za celo jedno stoleće u zadocnjenju za istorijskim razvitkom Evrope, pokazala se nesposobnom i izneverila je “misiju” koju su joj velike sile poverile. Nijedno od bitnih životnih pitanja ona nije rešila ni mogla da reši u okupiranim zemljama. Nesumnjivo da je sa novom vlašću došla i relativna civilizacija i sa njom i uređenje Sarajeva u savremenijem duhu i obliku. Ali većina onog što je ta austrijska okupatorska vlast davala Bosni i Sarajevu bilo je u stvari više potrebno njoj i njenim daljim imperijalnim ciljevima na Balkanu nego narodu Bosne i Hercegovine. Okupatorova urbanistika, kao i njegova arhitektura, bila je veran izraz njegovih društvenih shvatanja i političkoprivrednih planova. Na orijentalno Sarajevo, koje je već odavno bilo u punoj dekadenciji, ali još uvek imalo i harmonije i logike u svakoj svojoj pojedinoj građevini, kao i u svom celokupnom izgledu, nalepila je nova austrijska vlast arhitektonsku nedonoščad Centralne Evrope. Ona je stvorila uske ulice, nevesele kuće sa mračnim hodnicima, katoličke crkve i kapele bez traga plemenite tradicije i lepote. U isto vreme ona je modernizirala, proširila stara i podigla nova utvrđenja po visovima oko Sarajeva.

Habzburgovski pečat

Tako je ta arhitektura bez duha i oduševljenja, bez života i životne radosti, strana shvatanjima i potrebama novog vremena i interesima širokih masa naroda udarila svoj pečat jednom delu Sarajeva. I tako je u staroj osmanlijskoj busiji stvorena nova, moderna busija novog imperijalizma habzburgovske marke. Danas jedna nova epoha, koja je otpočela tek posle drugog svetskog rata, epoha u kojoj je narod Bosne i Hercegovine prvi put uistinu uzeo svoju sudbinu u svoje ruke, udara svoj pečat ovom drevnom gradu. I Sarajevo se po logici novog života izvlači prvi put u svojoj istoriji i definitivno iz tesnaca u koji ga je ukleštila gotovo petovekovna osmanlijska uprava, a iz kojeg ga nije htela i nije mogla da izvuče ni docnija uprava “hrišćanskih” država.

3

To je grad. Ali grad koji spada u visoko položene glavne gradove Evrope. Njegova nadmorska visina je preko petsto metara. Ono leži, kao što je rečeno, na samom otvoru uskog utvrđenog klanca; zidovi toga klanca, sastavljeni od crnih visokih planina, počinju tu da se rastavljaju i sve više šire; šireći se oni se postepeno spuštaju da bi se najposle u kaskadi sve nižih i nižih bregova i humaka izgubili u plodnoj ravnici Sarajevskog polja. U procepu tih planina i bregova, koji ga opkoljavaju sa tri strane, a ostavljaju mu slobodan vidik samo prema jugu, leži celo Sarajevo. Njegove kuće, javne građevine i ulice steru se samo manjim delom u ravnici, a većim delom penju se uz padine bregova. Tu su i one strme ali prostrane i bogate bašte koje okružuju gotovo svaku kuću na bregu, a koje su u tursko vreme bile jedna od slava Sarajeva. (Za te bašte je venecijanski ambasador Zeno, koji je 1550. godine prošao kroz Sarajevo, zapisao da po lepoti ne zaostaju za onima u Padovi). Tako Sarajevo ima dva vida i dva lica, jedno tamno i strogo, a drugo svetlo i ljupko.

Na visovima iznad neprohodno tesnog grotla dižu se kule i bastioni tvrđave osmanlijskog porekla. Iz tog tesnaca bije uvek nešto kao dah minulih ratova i opasnosti, malo straha i teskobe, pomešane sa oštrim planinskim vetrom. A dole, u dolini, gdje je osmanlijska vlast, u saradnji sa domaćim življem, razvila, u svojim najboljim vremenima, stvaralački rad i život, širi se grad Sarajevo. Grad sa strmim i velikim tradicijama, esnafskog reda i radinosti, građanske svesti i municipalnog ponosa, poslovični grad novca i potrebe za novcem, ali i dobrog ukusa, i razvijenog smisla za red i lepotu, za skladan i radostan život. Te dve istorijski uslovljene i protivrečne osobine grada ostavile su traga i u duši sarajevskog čoveka: samosvest, preduzimljivost, želja za punim životom i daljim vidikom, a preko svega toga veo melanholije, dah neodređene teskobe i istorijskog opreza prema životu i svemu što život donosi.

4

To je grad. Taj utisak i ta pomisao nameću se uvek kad se ispnemo na jedan od visova koji, okruženi starinskim utvrđenjima, stešnjavaju i nadvisuju Sarajevo. Uz padine bregova penju se strmi i u pesmama opevani sarajevski voćnjaci, a između njih se ruše, kao tanke lavine snega, bela mnogobrojna i tako karakteristična stara muslimanska groblja. (Ne znam kakva je to igra čula ili nedokučiva logika osećanja, ali uvek sam imao utisak da zaista voćnjaci idu uz breg, a da se groblja spuštaju).

Sa sumrakom koji polagano pada, belina njihovih nadgrobnih kamenova ističe se sve jače. Mnogi od tih tankih i uspravnih nišana nagnuo se kao da se sprema da legne u grob i on, zajedno sa svojim pokojnikom.

Nišani kao klasje

Na nekim mestima su ti nišani posejani tako gusto i toliko nagnuti i ispreturani da izgledaju kao klasje zamršeno i povaljano vetrom. Ta starinska muslimanska groblja nemaju ničeg od mračne tuge i jezivosti hrišćankih grobalja. (”Turci sahranjuju svoje mrtve mnogo lepše nego mi, njihova groblja su prave bašte”, kaže jedno lice u Hajneovom “Putu po Harcu”.)


Muslimansko groblje zaista nije, kao hrišćansko, sumorno mesto na periferiji grada, nego sastavni deo žive slike jedne varoši; u njemu i oko njega smrt ne zamračuje život i život ne skrnavi smrt. Ta groblja oko Sarajeva, sa svojim belim nišanima koji sve više tonu u zemlju, umiru danas i sama, ali spokojno i vedro, u dostojanstvu i lepoti kao što su umirali i bivali sahranjeni u toku stoleća oni koji u njima počivaju. Pod nama u ljubičastom sumraku tone sve više staro Sarajevo, sa svojim građevinama svih vremena i stilova, svojim crkvama, starim i novim, sinagogama i mnogobrojnim džamijama, pored kojih rastu jablanovi, vitki i visoki kao minareta. Grad buna i ratova, novca i gladnih godina, kužnih epidemija i razornih požara, grad veštih ljudi, koji su uvek voleli život, iako su ga poznavali i s lica i s naličja. Njegovo lice u poslednjoj svetlosti sutona izgleda drevno mudro; na njemu su, kao bore vekovnih podviga i iskustava, urezane linije ulica, krivudave i smele. One iz turske epohe. Prave i krute one iz austrijskog vremena. Te dve vrste gradskih ulica još se jasno razlikuju kao dve azbuke iz dva razna pisma i jezika. Ali velom sumraka, koji biva sve gušći, sve ih više izjednačuje i stapa u nečitku priču zajedničke noći, koja sada pokriva istorije i legende, podvige stranih osvajača i domaćih malih i velikih tirana i oligarhija, pokrete narodnih masa, duge i zamršene račune i obračune između onih koji imaju a ne daju i onih koji nemaju ništa do svojih potreba.

5

Samo dole, u dnu vidika, gde prestaje stari grad, i počinje slobodna ravnica, ima još trag dnevne svetlosti. U posrednom, rumenom odblesku već skrivenog sunca belasa se dim fabričkih dimnjaka i naslućuju krovovi novih naselja. Tamo novi ljudi novih naraštaja ovog starog grada zidaju i grade novo. Sporo i mučno, jer sporo i mučno se ostvaruju velike stvari, biće tamo dole u ravnici savladana prošlost, prevaziđena istorija. Ispod te na oko devičanske ravnice počivaju u bogatim naslagama tragovi preistorijskih naselja, mozaici i miljokazi rimske epohe i novac i oružje srednjovekovne Bosne, a na njoj se grade fabrike i stanovi i pomaljaju oblici novog života. Pomaljaju se sporo i mučno, ali sigurno, po neumitnim zakonima društvenog razvitka. I u koje god doba dana i sa koga god uzvišenja bacite pogled na Sarajevo, vi uvek i nehotice pomislite isto. To je grad. Grad koji i dotrajava i umire, i u isto vreme se rađa i preobražava.

Ivo Andrić (15. ožujak 1975.)

http://dovla.net/2010/11/ivo-andric-sarajevo-grad-koji-umire-i-rada-se-u-isti-mah/comment-page-1/

 

13.06.2012.

SARAJEVO

".. Sarajevo je grad u koji sam se zaljubio na prvi pogled. Tu je bilo sjajnih ljudi, naučili su me da se to kaže – raja – pa me ta moja raja svaki put poslije gostovanja s pjesmom negdje pred zoru pratila na vlak. Uvijek sam si rekao da više neću gostovati u Sarajevu, jer mi je iza toga trebalo tjedan dana za oporavak, ali nikad nisam održao riječ! I eto, baš sam te momente ugradio u ono bogatstvo duše koje ti nikad i niko ne može uzeti…. I onda je odjednom došao taj strašan rat, mučna opsada Sarajeva i nisam ni časka dvoumio da dođem preko Igmana u grad moje raje. Ivica i ja uđosmo u grad u zoru, štićeni maglom, ali zato nas je srebrni mjesec osvjetlio pri izlasku, a bogami osvjetliše nas i oni crveni projektili. Drugi put mi je bilo lakše, gospodski sam došao avionom UNPROFOR-a, ali povratak preko piste baš i ne bi mogao tako okvalificirati. Otpjevah, zagrlih se sa Micetom, Sutkom, Borom, Duškom… i zatekoh grad, ponosan grad koji se borio svojim nikad pokorenim, niti oslabljenim duhom i čije četiri godine zatočene stanovnike sve do jednog uvažavam kao najveće heroje."

K. Cigoj

12.06.2012.

ŠEHER HANUMA

Eto prvog posta....

Ko je krivac? MSKS.... već nekoliko puta me tako nazvala... pa eto, neka imam monopol nad tim nickom.... i neka konzumiram ovaj brak


Noviji postovi |

Šeher Hanuma
<< 09/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

ZUKINIM STOPAMA
SVAKAKO PROČITATI

ŠEHER HANUMA
OCT 13, 2013
FEB 27, 2013
DRUGO NEBO
SEP 28 ANNO DOMINI
PETAK TRINAESTI.....
DAN TREĆI
DAN
LJUDI
CATHARSIS
PRIJATELJSTVO
MOJA RAJA
FAKTOR IZNENAĐENJA
JOŠ SAM TAMO
KAKO DOĆI DO HRVATSKE
KAKO DOĆI DO HRVATSKE - NASTAVAK
NA KRILIMA OVOG LJETA
GOST A.
IMA LI IŠTA LJEPŠE
BITI NAŠ
NOUVELLE VAGUE – DANCING WITH MYSELF
SKAPINO
2008
KAZNA
KONFERENCIJA
TRG RATNIKA
SARAJEVO
JA
DODIR SVILE
ŠEHERGRAD
409, 410, 411, 412…
ILIDŽA
MAČAK U ČIZMAMA
ZENICA
SUBOTNJE BAKANALIJE
O SARAJEVU
KOKOŠKA
KAO RANI MRAZ
E SAD… DA KRENEM NATRAG?
SIMIN HAN
PROSLAVA UZ SARAJEVSKO
BEZ ODGOVORA
SLIKE
THE VOICE
MILJACKA
THE SARAJEVO HAGGADAH
HABEAS CORPUS
POKLON POD BOROM
BRDO
ĆIRO
ĆIRO 2
ĆIRO 3
PRIČAM
PRIČAM 2
PRIČAM 3
PRIČAM 4
PRIČAM 5
PRIČAM 6
PRIČAM 7
PRIČAM 8
PRIČAM - ODGOVORI
DOČEKUŠA, RAZGOVORUŠA, SIKTERUŠA
THE LIST
PRVI DAN
DAN DRUGI
DAN TREĆI
DAN ČETVRTI
DAN PETI
OBLACI I MEŠTROVIĆ
LJUBAV
SVUDA POĐI U ŠEHER DOĐI
MICHAEL SCHUMACHER vs TIME
MALI OD SCHUMACHERA
24 – DRUGI DIO
KRUG
24 – PRVI DIO vs KUNTA KINTE
DUŠA
ANGELINA JOLIE I JA….
ČETRDESET
PUNA USTA
REPORT
POZDRAV
ZA
RAZGOVORUŠA
INDIJA I DIVOTA PRAŠINE
WALTER, UDAJA,… GROUNDHOG DAY
DAN ŠTIKLI
TEX-MEX STYLE
VOZ
GRAD OD PESKA
MIRIS DUŠE
KOKOŠKA
OD BACHA DO SEVDAHA
ZELENA SI RIJEKA BILA
KESTENI I KOTROMANIĆ
HOR GAZEL
MARATON
ROĐENDANI
TRENUTAK
GODOT I JA
BOGATSTVO 2012
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 2
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 3
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 4
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 5
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 6
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 7
PET DANA - TUZLA
PET DANA - ZVORNIK
PET DANA – TUZLA (još uvijek)
PET DANA – GORAŽDE
PET DANA – SARAJEVO - ČARŠIJA
PET DANA – SARAJEVO – DOBRINJA – VOGOŠĆA
KIŠA IZNAD SARAJEVA
KIŠA IZNAD SARAJEVA - 2
PODRINJE 7/2013 – FATIMA broj 403
PODRINJE 7/2013 – ZVORNIK I DIVIČ
PODRINJE 7/2013 – SLIKE
PODRINJE 7/2013 – PET MINARETA
PODRINJE 7/2013 – SVADBARSKIM SOKAKOM
CRTA OKO PRAZNINE
SVE NEŠTO PRVO
KLAUSTROFOBIJA
STRADUN NA DRINI
AUGUST I DRINA
MERAK
GDJE JE PROMING
GDJE JE PROMING -2
GDJE JE PROMING -3
TAKSI - 1
TAKSI - 2
TAKSI - 3
TAKSI - 4
TAKSI – 4 a
U ZNAKU BROJA 13
TEBI PRIJATELJICE MOJA
NE DAJ DA TE DIRA
NE DAJ DA TE DIRA - 2
NE DAJ DA TE DIRA - 3
NE DAJ DA TE DIRA - 4
NE DAJ DA TE DIRA - 5
NE DAJ DA TE DIRA - 6
OGLEDALO GODINA
OGLEDALO GODINA - 2
OGLEDALO GODINA - 3
OGLEDALO GODINA - 4
I TAKO.....
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -2
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -3
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -4
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -5
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -6
IMA NEKA TAJNA VEZA
IMA NEKA TAJNA VEZA - 2
IMA NEKA TAJNA VEZA - 3
IMA NEKA TAJNA VEZA – 3a
IMA NEKA TAJNA VEZA – 4
PUN PJAT
PUN PJAT - 2
PUN PJAT - 3
PUN PJAT - 4
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.....
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.... - 2
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT..... - 3
TURNEJA BROJ JEDAN
TURNEJA BROJ DVA
TURNEJA BROJ TRI
DAN BEZ KRAJA
O UMJETNOSTI I MLADOSTI
GALEBOVI
TURNEJA BROJ ČETIRI
TURNEJA BROJ ČETIRI -2
LJETO I DUGI RUKAV
NERAZLIVENE BOJE
IVO ANDRIĆ, ENES KARIĆ I PENELOPE CRUZGLAS
KAKO SE OPE (NISAM) UDALA :D
SARAJEVO GREEN DESIGN BIENNALE
GRBAVICA
ANDRIĆU U POHODE
ANDRIĆU U POHODE - 2
ANDRIĆU U POHODE - 3
ANDRIĆU U POHODE - 4
ANDRIĆU U POHODE -5
BRAD PITT I JA
BRAD PITT I JA - 2
BRAD PITT I JA - 3
BRAD PITT I JA - 4
BRAD PITT I JA - 5
ŠETNJA ZAGREBOM
ŠETNJA SAMOBOROM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM - 2
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI - 2
BLOGERSKA TURNEJA
BLOGERSKA TURNEJA - 2
BLOGERSKA TURNEJA - 3
BLOGERSKA TURNEJA - 4
OD BACHA DO SEVDAHA
OD BACHA DO SEVDAHA - ŠUGAMAN
OD BACHA DO SEVDAHA – POKONDIRENE TIKVE
OD BACHA DO SEVDAHA – KELJIN MUZEJ
OD BACHA DO SEVDAHA - KULTURA
OD BACHA DO SEVDAHA - CURRY
FINILI SU MARE BALI
GLUHO KOLO
MEETING POINT
TURNEJA 2018
TURNEJA 2018 - 2
TURNEJA 2018 - 3
TURNEJA 2018 - 4
TURNEJA 2018 - 5
TURNEJA 2018 - 6


Đerdani

BROJAČ POSJETA
19304

Powered by Blogger.ba